Atina Perković
Objavljeno u Izdanju 2, Godina 5.
DOI: https://doi.org/10.70329/2744-2403.2025.5.10.7
Ključne riječi: Krizni menadžment; institucionalni rizici; Bosna i Hercegovina;
koordinacija; otpornost; javne politike; međunarodna saradnja
SAŽETAK
Ovaj pregledni rad analizira organizacijske modele kriznog menadžmenta i institucionalne
rizike u Bosni i Hercegovini (BiH), s ciljem identifikacije uzroka slabosti i njihovih posljedica
na efikasnost odgovora u kriznim situacijama. Teorijski okvir rada obuhvata pojam i
dimenzije kriznog menadžmenta, razliku između upravljanja rizicima i kriznog menadžmenta
te ključne koncepte otpornosti, adaptivnosti i institucionalne koordinacije. Analizirani su
centralizirani, decentralizirani i hibridni modeli kriznog menadžmenta, uz primjere iz
međunarodne prakse (SAD, EU, Njemačka, Slovenija, Hrvatska). Poseban fokus stavljen je na
specifičnosti BiH, uključujući složen ustavno-pravni okvir, fragmentirane nadležnosti i
probleme koordinacije na državnom, entitetskom i lokalnom nivou. Studije slučaja poplava
2014., migrantske krize 2018–2021. i pandemije COVID-19 ilustriraju praktične izazove
institucionalne neefikasnosti. Rezultati pokazuju da institucionalni rizici u BiH uzrokuju
usporeno donošenje odluka, povećanu ranjivost stanovništva i infrastrukture, gubitak
povjerenja građana te reputacijske rizike na međunarodnom planu. Na temelju uporedne
analize s međunarodnim praksama, rad nudi preporuke za unapređenje organizacijskih
modela kriznog menadžmenta u BiH. Ključne mjere uključuju jačanje koordinacijskih tijela,
uspostavljanje integriranih informacionih sistema, edukaciju i profesionalizaciju kadrova te
jačanje međunarodne i regionalne saradnje. Zaključuje se da institucionalne reforme u
oblasti kriznog menadžmenta nisu samo tehničko pitanje, već i strateški prioritet za
sigurnost, stabilnost i demokratsku konsolidaciju Bosne i Hercegovine.
ABSTRACT
This review paper analyzes organizational models of crisis management and institutional
risks in Bosnia and Herzegovina (BiH), with the aim of identifying the root causes of systemic
weaknesses and their consequences for the effectiveness of crisis response. The theoretical
framework encompasses the concept and dimensions of crisis management, the distinction
between risk management and crisis management, as well as the key concepts of resilience,
adaptability, and institutional coordination. Centralized, decentralized, and hybrid crisis-
management models are examined, with examples drawn from international practice (the
United States, the European Union, Germany, Slovenia, and Croatia). Special attention is
devoted to the specificities of BiH, including its complex constitutional and legal structure,
fragmented jurisdictions, and persistent coordination challenges at the state, entity, and
local levels. Case studies of the 2014 floods, the 2018–2021 migration crisis, and the COVID-
19 pandemic illustrate the practical implications of institutional inefficiency. The findings
indicate that institutional risks in BiH result in slow decision-making processes, increased
vulnerability of the population and critical infrastructure, erosion of public trust, and
reputational risks at the international level. Based on comparative analysis with
international practices, the paper provides recommendations for improving organizational
models of crisis management in BiH. Key measures include strengthening coordination
bodies, establishing integrated information systems, enhancing training and
professionalization of personnel, and fostering international and regional cooperation. The
paper concludes that institutional reforms in the field of crisis management are not merely a
technical requirement, but a strategic priority for the security, stability, and democratic
consolidation of Bosnia and Herzegovina.